Radoslava Mrkšić: Sarvaška glumica koja ima 42 godine rada

Radoslava Mrkšić nedavno je ovjenčana Nagradom hrvatskog glumišta za ulogu Anfise u predstavi “Tri sestre”, a ubrzo nakon toga dobila je i Pečat grada Osijeka. Imala je 23 godine kada je stala na daske Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, a s njih odlazi nakon pune 42 godine rada. Večerašnja izvedba “Unterstadta” posvećena je upravo njoj, ali s porukom: “Odlazak u mirovinu ne znači nužno i umirovljenje”.

Kako gledate na svoje 42 godine rada u kazalištu? Što vam je bilo najdraže, što najteže?

Kad bi čovjek htio staviti na papir ili držati u sjećanjima, što baš nije pametno, sve te 42 godine staža, ja bih morala priznati da su mi proletjele kao 42 dana, čini mi se da sam ušla na jedna vrata, na druga sada moram van. I dandanas probe su mi nešto najljepše u teatru jer istražuješ, kopaš po tuđim životima i karakterima, stvaraš. Ima i tužnih stvari. Meni je najtužnije bilo kad sam za obnovu kazališta 1994. najednom bila “persona non grata”, nisam smjela ni u zgradu ući, ne znam zašto, a cijeli sam rat bila jedina glumica u našem teatru. No previše je lijepih trenutaka da bi ih ovi ružni zasjenili.

Kako je bilo raditi u kazalištu u ratu?

Od glumaca ostali smo samo pokojni Đorđe Bosanac i ja. Kazalište je radilo, bilo nas je ukupno 40-ak u kući, nešto orkestra, nešto zbora, inspicijent i šaptač. Imali smo programe s kojima smo hodali po bojišnici, jedan je bio “Bljesni sada snagom sunca”. Bili su to recitativi, domoljubne pjesme, novinski tekstovi. Prvi put sam shvatila svrhu postojanja tetra u ratu kada smo došli u posjet našim izbjeglicama u Mađarsku. Oni su tamo živjeli u nečem sličnom logoru, ograđenom žicom, bila je to, valjda, ruska vojna baza nekoć. Najednom su se strčali oko nas, svi su plakali. Vidjeli smo da smo im dobrodošli i donijeli dio nepokorene Hrvatske i nepokolebljivoga duha. Ja sam rođena u Sarvašu, prigradskom naselju, koje je bilo palo. Dvije godine sam živjela kod kolega iz Opere i prijatelja u Osijeku pa unajmila stan i na kraju ga otkupila. I tako sam doselila u grad, a da nije bilo rata, i dalje bih putovala u svoj Sarvaš i ponosila se njime.

Kako je danas stajati na sceni, a kako je bilo prije 42 godine? Cijeni li publika glumce više ili su utjecajniji bili nekad?

Publika se stvara kroz godine. Kada sam počela raditi 1975., Osijek je imao svoju publiku, i ne samo Osijek, i bila je zaista educirana. Onda je došao rat, promijenila se cijela nomenklatura, neki ljudi koji nisu ni znali gdje je teatar odjednom su počeli dolaziti u njega pa je ponovno trebalo odgajati. Ne želim ni na trenutak ništa ružno reći za te ljude, dapače, zahvalna sam što su izabrali teatar, a ne birtiju. A kako nas prihvaćaju? Ako se ljudima netko ili nešto sviđa, oni će ga prigrliti, ako ne, mudro će odšutjeti ili zviždati, kako to već ide.

Dobili ste nedavno Nagradu hrvatskoga glumišta, a ubrzo i Pečat grada Osijeka. Koja vam više znači?

To je kao pitanje “koje dijete više voliš”. Jedno je nagrada struke, drugo sredine u kojoj živiš. Velika je to stvar nakon toliko godina rada. Vjerujem da sam imala i značajnijih uloga, ne poništavajući ovo što sam radila u “Tri sestre”, ali uvijek je postojao nekakav žal “kako je moguće da te netko ne primijeti”. Ali nisam nikada pripadala nekakvim klanovima, nisam bila ničiji čovjek, tako da ovo što se meni dogodilo na kraju karijere zapravo je priznanje za sve što sam dosad radila. Ako je struka na takav način procijenila moj rad, zahvalna sam do kraja.

Doživljavate to, dakle, kao svojevrsnu nagradu za životno djelo?

Upravo tako, za opus koji je trajao 42 godine, od nijeme Ketrin u “Majci Courage” koju bih, kad bih imala priliku – a to nije moguće jer je to bila djevojčica – jednako odigrala. Mislim da sam tada već pokazala da nešto vrijedim. Bilo je tu svega, uspona, padova, lijepih uloga i nečega gdje se nisam snašla, kao i svatko drugi. Nisam netko tko u ego lupa, znam dokle stignem.

Kako gledate na značaj i utjecaj “Unterstadta”?

Dijete sam roditelja koji su vlakom bez voznog reda stigli u Slavoniju iz Like. Rođena sam Sarvašanka, ali oni su politikom premješteni. Ljudi u “Unterstadtu” su neke druge nacionalnosti pa su politikom slani u logore. Imali smo mi i naš rat gdje se politikom, opet, preseljavalo ljude. Ta predstava mora obilježiti svakoga tko je dobronamjerno gleda. Jer patnja tog jednog čovjeka simbol je patnje Sirijaca danas, nas prije 20 godina, onoga što se događa u svijetu neprestano. Za Drugog svjetskog rata jedan mi je djed bio u Njemačkoj u logoru, drugi u Francuskoj, a baka sama s devetero djece. Iz povijesti ništa čovjek na nauči, samo ponavljamo idiotizme, gluposti, a što je najtužnije, mlade trujemo mržnjom. To me najviše boli. Voljela bih da ljudi u “Unterstadtu” vide pozitivno, a ne: “majku im, trebalo im je tako”. Patnja je patnja.

Kakvo vam je bilo iskustvo rada u duodrami “Elza hoda kroz zidove” u ZKM-u, koje je jedan drugi pristup tom istom tekstu?

Tada mladom studentu Juri Matuliću obećala sam pomoći na ispitu. Dogovorila sam se s Ivanom Šojat Kuči da napiše monodramu. Jedan student režije ju je iščitao i pretvorio didaskalije u govorni tekst i duodramu, koju smo radile Urša Raukar i ja. Bilo je to potpuno novo iskustvo, tipična ZKM-ovska predstava. Glumac je odjeven u crno ili sivo, vide se samo lica, ruke i bijeli papir… Dobrih mjesec dana sam lutala, nisam se uopće snalazila, počela sam sumnjati. Jedan dan sam išla na probu s mišlju da ću im se zahvaliti i odustati i odjednom kao da mi je netko upalio žarulju, shvatila sam tko je ta Elza, da su didaskalije bitnije od teksta koji se govori. Mi smo unutar “Elze”, koja traje 50 minuta, ispričale cijeli “Unterstadt”, predstavu od tri sata. Na ideju da ju uopće radimo došla sam misleći da će “Unterstadt” polako umrijeti kao predstava, skinut će se s repertoara, a htjela sam da živi.

Po čemu se razlikuje angažman u osječkom HNK u odnosu na zagrebački? Je li kazališna scena u nas previše centralizirana?

Velika razlika između Osijeka i Zagreba je u cijeni, njihove su plaće puno veće. Ostalo? Svi mi radimo predstave. Uvijek se ljutim kad nas zovu provincijalnim teatrom jer moje kazalište i moja Slavonija nisu provincija. Brkamo pojmove. Pod tim provincija podrazumijevamo uvijek nešto negativno, a to me vrijeđa. Raditi u Osijeku, Zagrebu ili Beču i bilo gdje, znači dati sebe, a publika je ta koja će nas ocijeniti, zahvaljujući njoj i postojimo. Pokazali smo zadnjih godina da su naše predstave najbolje u Hrvatskoj.

Možete li zamisliti umirovljenički život bez kazališta?

Samu sebe sam pripremila za odlazak u mirovinu premda ne znam mirovati. Imala sam i nedavno premijeru, “Viteza slavonske ravni”, bila sam pod injekcijama zbog kroničnog bronhitisa pa mi nije bio problem raditi. Ako me zdravlje posluži, na dispoziciji sam, ne mislim nikamo otići.

Izvor/Slika:Tomislav Miletić/PIXSELL: Večernji List